IZGUBLJENI U VREMENU

PIŠE: Zoran TEOFILOVI? 

Izlaze?i iz ku?e da obavi neke neodložne poslove, Mladena s vrata zapuhnuše proljetni lahor i sun?ano prijepodne. Sve oko njega odisalo je nekom svježinom, priroda se budila i istovremeno bujala na sve strane, a to se, bezbeli, odrazilo i na njega, obuhvatio ga je neki osje?aj lagane opijenosti i omamljenosti.

Kora?ao je polako, s noge na nogu. Široki osmjeh mu nije silazio s lica. Dok je tako uživao u “špacirungu”, u susret mu je iz suprotnog pravca nadolazio nepoznati muškarac. Kad su se približili jedan drugom na dva-tri metra, Mladen skide šešir s glave, malo se nakloni, pa veselo izdeklemova neznancu:

– Dobar dan i svako dobro!

A ovaj se trže, pogleda iznena?eno u njega kao da je ugledao avet, natuknu svoj ka?ket još više preko o?iju, te bez ijedne rije?i ubrza korak i zama?e iza ?oška.

Stoje?i malo potom na raskrsnici, ?ekaju?i da se upali zeleno svjetlo, Mladen spazi do sebe stariju gospo?u, možda je prikladnije re?i bakicu, kako s olakšanjem spušta na zemlju ?etiri velika cekera puna vo?a i povr?a. Rumena u licu i oznojena ?ela, nervozno je otpuhivala popravljaju?i maramu na glavi. Bilo je o?ito da joj teret teško pada i da treba pomo?. On joj se prima?e, pa u?tivo upita:

– Dobar dan gospo?o, da li vam mogu pomo?i? Evo, dajte mi dva teža cekera, da ih ponesem sve do praga vašeg doma.

Nenavikla na takav vid opho?enja, na ponude za bilo kakvu pomo?, bakica ga sumnji?avo pogleda, kvrgavim (od poodmaklog stadija artritisa) prstima steže ru?ke od ona ?etiri cekera, podiže ih u vazduh i glasno uzviknu:

– Marš od mene lopove, nedužne žene napadat’, sad ?u zvat’ policiju!

Sre?om pa nikog osim njih dvoje ne bi u blizini da ?uje stari?inu prijetnju. Ko zna kako bi se to završilo.

Žurnim korakom, da se što prije udalji od babe – nam?ora, Mladen pre?e ulicu taman na vrijeme da uhvati autobus koji je upravo kretao. Usko?ivši u zadnji tren ugleda jedno slobodno mjesto, te naposlijetku i sjede na njega.

Ispred Mladena se nalazila omladina od otprilike 15-16 godina. Bili su glasni i svako malo upotrebljavali su bezobrazne rije?i ne mare?i ni trunke, ne imaju?i nimalo obzira prema starijima. Na idu?oj stanici u bus u?e gospodin od jedno osamdeset godina. Drže?i u u drhtavoj ruci štap nekako se dogega do štange pa se uhvati drugom rukom za nj. Niko od mladi?a i djevojaka nije ni pomislio da ustane, da ustupi mjesto. I dalje su sporadi?no prosta?ili dok su netremice gledali u svoje telefona, nimalo svjesni okoline koja ih je okruživala.

Nakon malo, ustade Mladen sa svog mjesta pri?e starcu i ponudi mu svoje sjedalo, što ovaj sa vidnim osje?ajem olakšanja prihvati.

Dok je sve to ?inio pridržavaju?i djeda za mišicu, kraji?kom oka vidio je jedan par, tu negdje njegovih godina, kako se sjede?i cerekaju. ?ovjek je ženi pokazivao na njega i vrtio kažiprstom desne ruke oko sljepo?nice, znak kad se želi naglasiti da je neko ?aknut, lud. Mladen pomisli da mu nešto dobaci, da ga upita šta je pogrešno u?inio pa da bude “nagra?en” takvom gestom, ali nakon kra?eg razmišljanja odustade.

Stoje?i i gledaju?i kroz prozor on se iznenada snuždi i ražalosti. Ni traga malopre?ašnjem raspoloženju. Pitao se gdje ide ovaj Svijet. On je samo htio da bude u?tiv, prijazan i od koristi, a to o?ito više nikome nije potrebno, niti se smatra normalnim.