VOZEĆI GOSPOĐU SONTAG (ODLOMAK IZ ROMANA SEX I RAT)

PIŠE: Adisa BUSULADŽI?

Što sam duže živjela u Sjedinjenim Državama, to mi je bilo jasnije da ništa ne li?i na ideju Amerike koju mi je Susan Sontag prodala tokom naše jedine zajedni?ke vožnje iz opkoljenog Sarajeva u pravcu Splita.

Bio je 1. decembar 1994. godine. U blindiranom džipu u vlasništvu španjolske televizijske ku?e, pored Susan i mene bili su Kristina i njen de?ko Julio, kao i kamerman Pepe, koji je bio i voza?. No? prije našeg putovanja Chuck, dopisnik The New York Timesa i moj poznanik, presreo me na hodniku hotela Holiday Inn i zamolio me da upitam Kristinu da povezemo Susan Sontag. Kristina je bila sretna kao dijete:

“Da, da… Apsolutno! O, moj Bože! Susan Sontag ?e se voziti u mom autu sutra do Splita… Tako sam sretna!”

Kristina je bila sretna, ali njena sre?a nije nadvladala njen uro?eni egoizam: umjesto da se pomjeri na zadnje sjedište i ponudi suvoza?evo mjesto osobi kojoj se po vlastitim rije?ima toliko divila, nacalila je sitnu sebe na prednje sjedište, dok je krupna Susan sjela iza nje, stiješnjena izme?u teških blindiranih vrata s desne i mene s lijeve strane.

A ja sam, prikliještena na zadnjem sjedištu izme?u Susan i Julia, jedva disala žude?i za centimetrom slobodnog prostora da mogu bar da se pomjerim. Svi troje smo na sebi imali glomazne pancirne prsluke, a ja sam se stisnuta njihovim tijelima topila kao sir u toplom sendvi?u. Kad smo krenuli uzbrdo krivudavim putem, na meti srpskih snajperskih položaja u Lukavici, Susan je po?ela da pani?i i zloslutno zapomaže: “Popi?emo metak!… Pogodi?e nas… Poginu?u ovdje…”

Dok je naše vozilo savladavalo jednu po jednu krivinu na putu uz Igman, ona je trabunjala o svojoj neizbježnoj smrti s nepodnošljivom postojanoš?u.

Svi drugi u kolima su šutjeli.

Imala sam neodoljivu želju da je uhvatim za njen zaštitni znak – pramen sijede kose što joj je visio sa ?ela – i izbacim je iz vozila u pokretu, a onda da gledam kako se njeno tijelo kotrlja ravno u Hrasnicu.

FOTO: RFE-RL arhiva

Znala sam da je ona poznata ameri?ka spisateljica i pozorišna režiserka, koju su lokalni i svjetski mediji hvalili zbog njenih posjeta opkoljenom Sarajevu i zbog predstave “?ekaju?i Godota” koju je u sarajevskom Pozorištu mladih postavila godinu ranije. Ali u tom je momentu ona teško kršila pravilo zaklete šutnje koje su se sve Sarajlije pridržavale tokom opsade. Nepisani kodeks ponašanja pod opsadom zahtijevao je od svake osobe da ne širi paniku u grupi ljudi u kojoj svi pojedinci imaju jednake šanse da ’popiju metak’.

Bila sam bijesna na Susan, bijesna na Kristinu, bijesna na sve strance, koje sam sve više doživljavala kao lešinare u stalnoj potrazi za leševima Bosanaca i Hercegovaca koje ?e prodati svojim urednicima i izdava?ima za tekst sa svojim imenom u novinama i za pristojnu sumu na bankovnom ra?unu.

Krajem 1994. godine ve? mi se gadio svaki stranac u opkoljenom Sarajevu, pogotovo nakon najsvježije epizode s jednim britanskim novinarom kojeg smo nekoliko dana ranije povezli do centra grada.

Tek smo bili iskora?ili iz zgrade RTV Doma. Nosila sam stalak za kameru, dok je Pepe nosio kameru u jednoj i hrpu kaseta u drugoj ruci. Kristina se vukla lijeno iza nas nose?i samo žuti blok za pisanje i olovku.

Pepe je loše govorio engleski, a moj španjolski je bio još gori, tako da smo nas dvoje jedva i razgovarali. Pepe je bio tih, strpljiv muškarac ?etrdesetih godina. Bilo mi je jasno da mu treba pomo? pa sam se spremno ponudila. On je uvijek radio nekoliko stvari u isto vrijeme: bio je i snimatelj, i tonac, i voza?, a uz sve to ispunjavao je svaki hir beskrupulozno ambiciozne ratne reporterke. Ovaj posljednji dio o ispunjavanju hirova prvenstveno je bio moj posao, ali bi ponešto nehotice palo i na Pepea, jer smo oboje bili podjednako ?este mete izliva Kristininog temperamenta.

Iako nas nikad nije fizi?ki napala, Kristina je uživala da nas podjednako kinji i mentalno zlostavljanja na razne na?ine. Zbog nje smo bili prešutni sapatnici.

Taj muškarac, dakle, za kojeg se ispostavilo da je britanski novinar, prišao je Pepeu i na engleskom ga zamolio da ga povezemo do Holiday Inna.

“No entiendo. No hablo inglés“, promrmljao je Pepe i pokazao prema Kristini.

Tip je ponovio da mu treba prevoz do Holiday Inn hotela i rekao je da radi kao reporter za The Sunday Times.

“Naravno. Nema problema”, rekla je Kristina. “I mi idemo tamo”.

Usko?io je u auto i sjeo na zadnje sjedište pored mene.

Mogla sam postati još jedna civilna žrtva u
opkoljenom Sarajevu, a Kevin je mogao o meni pisati
u svom sljede?em tekstu za The Sunday Times.
Mora da je postojala i neka melodramati?na re?enica
spremna za naslovni blok: “Svojim o?ima sam gledao
sam kako mlada žena u Sarajevu umire
nakon što ju je pogodio srpski snajper”.
Na njegovu žalost, to se nije desilo.

“Zdravo! Ja sam Kevin”, predstavio se veselo. Primijetila sam da mu dah zaudara na alkohol. Bio je zapušten i prljav. Odje?a mu je smrdila, izgledao je kao da je došao u Sarajevo pravo iz nekog irskog paba, gdje se valjao u sopstvenoj bljuvotini.

“Zdravo! Ja sam Edina”, odgovorila sam zbunjeno se smiješe?i, dok sam se nastojala što više odma?i od njega.

“Ediiina”, ponovio je, otežu?i samoglasnike mog imena, kao što ?ini ve?ina onih kojima je engleski maternji jezik. “To zna?i da si ti… šta? Hrvatica? Srpkinja? Bošnjakinja?”, upitao je oprezno.

“Bošnjakinja, pretpostavljam”, rekla sam nevoljko.

Termin Bošnjak tek je bio zvani?no usvojen kao novo ime za muslimane u Bosni i Hercegovini, nakon što je Vlada RBiH shvatila da masovni pokolji muslimanskih civila generalno ne motivišu baš me?unarodnu zajednicu ni na kakvu ozbiljnu intervenciju protiv njihovih ubica.

Tako je, u pokušaju da izazove me?unarodnu intervenciju, krajem septembra 1993. godine neki na brzinu sastavljeni Nacionalni savjet odlu?io da rebrendira najve?u etni?ku grupu u Bosni i Hercegovini daju?i joj novi, zvani?ni naziv – Bošnjaci. Novi naziv rimovao se sa “manijaci” i nije lako prelazio preko jezika, a velika ve?ina bosanskih muslimana imala je ozbiljne probleme da se poistovjeti s njim.

U trenu kad sam se pred Kevinom otvoreno identificirala kao Bošnjakinja, nekoliko snajperskih hitaca odbilo se od naše vozilo, natjeravši Pepea da kao manijak po?ne voziti kroz Aleju snajpera. Kevin i ja skliznuli smo sa sjedišta i š?u?urili se u prostoru izme?u zadnjeg i prednjih sjedišta.

“Sve je ovo tvoja krivica!”, uzviknu Kevin zapuhnuvši me svojim alkoholnim zadahom.

“Oprostite, molim?”, trgnula sam se.

“Pa… Trebalo je da vas Osmanlije sve povedu sa sobom kada su se povla?ile sa Balkana!”

Trebalo mi je vremena da procesuiram bezobrazluk koji sam upravo ?ula. Da smo kojim slu?ajem išli pješke kad mi je to rekao, ja bih se sigurno ukopala u mjestu i tako postala savršena nepokretna meta za najbližeg aktivnog snajperistu.

Pretpostavljam da bi Kevin preferirao takav scenario. Mogla sam postati još jedna civilna žrtva u opkoljenom Sarajevu, a Kevin je mogao o meni pisati u svom sljede?em tekstu za The Sunday Times. Mora da je postojala i neka melodramati?na re?enica spremna za naslovni blok: “Svojim o?ima sam gledao sam kako mlada žena u Sarajevu umire nakon što ju je pogodio srpski snajper”.

Na njegovu žalost, to se nije desilo.

Umjesto toga, oboje smo ?u?ali zgr?eni u ?udnim, ponižavaju?im položajima na zadnjem sjedištu džipa sa oznakama PRESS i TV izlijepljenim sa svih strana, a ovaj zapušteni pijanac s akcentom Srednje Engleske smatrao je kako je baš sad pravi trenutak da mi u lice istrese svoju sirovu, neskrivenu mržnju prema svemu što je muslimansko.

Po njegovoj uvrnutoj desni?arskoj logici, i ja i svako kao ja zaslužio je da ga do smrti progoni poreme?eni snajperista budu?i da je, o?igledno, uvjeren kako smo ja i moji preci samo toksi?ni otpad kojeg su Osmanlije po?etkom vijeka odbacile i ostavile da leži kraj puta negdje u Evropi.

S druge strane, sve ovo jeste bila isklju?ivo moja krivica. Ja sam bila ta budala koja se voza po sarajevskoj Aleji snajpera, koju su u to vrijeme nazivali i „najsmrtonosnijom ulicom na svijetu“, i to cijele dvije godine nakon što sam imala ludu sre?u da uz pomo? lažne li?ne karte pobjegnem iz grada pod opsadom.

Nakon prvog granatiranja pijace Markale 5. februara 1994, u kojem je ubijeno 68 Sarajlija a povrije?eno njih 144, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je na sjednici održanoj 9. februara uputio ultimatum bosanskim Srbima da uklone teško naoružanje oko Sarajeva ili ?e se suo?iti sa zra?nim napadima. Ovi su uglavnom poslušali ultimatum, ali su svojim snajperistima na Grbavici i u drugim dijelovima grada pod njihovom kontrolom ostavili zadatak da nastave sa ubijanjem sarajevskih civila.

Povla?enje srpske artiljerije ubrzo je dovelo do potpisivanja sporazuma izme?u rukovodstva bosanskih Srba i Vlade RBiH, kojim je krajem marta 1994. godine kona?no otvoren ograni?eni koridor za izlazak iz Sarajeva, grada u kojem je pod opsadom bilo još 275.000 ljudi. Sporazum nije ozna?avao kompletno podizanje opsade, ali njegova primjena zna?ila je da su vojno nesposobni žitelji Sarajeva dobili mogu?nost da od tog momenta putuju slobodno gdje ho?e.

I, dok su svi koristili rutu pod zaštitom snaga UN-a da iza?u iz grada, ja sam se iz mjeseca u mjesec tom istom rutom vra?ala u Sarajevo kao Kristinin lokalni fikser.

Do novembra 1994. na desetine ljudi iz Sarajeva i Mostara, po?evši od ?lanova moje najuže porodice do djevojke prvog ro?aka moje najbolje prijateljice, prošli su kroz stan koji sam iznajmila u Splitu novcem dobijenim od španjolske televizije za usluge koje sam pružala Kristini.

Dok sam se vozikala na relaciji Split-Sarajevo tokom mojih višednevnih zadataka, razni su poznanici iz Sarajeva i Mostara boravili u tom mom splitskom stanu na neodre?eno vrijeme, ?ekaju?i da dobiju papire koji im garantuju prolaz u takozvane “tre?e zemlje”, gdje ?e dobiti azil ili izbjegli?ki status.

Moji su roditelji ve? bili izbjeglice u Danskoj, sestra mi je emigrirala u Edmonton u Kanadi; jedino sam ja iz cijele uže i šire familije još boravila u Splitu, u Hrvatskoj, zajedno sa gomilom nesretnih poznanika u bijegu i drugih ’privjesaka’ u mom stanu, poput mog momka Ivana, koji mi je još bio na vratu jer se nisam usu?ivala da ga napustim sve dok stanujem tamo gdje stanujem.

Za petsto ameri?kih dolara mjese?nog paušala, plus dnevnice, i dalje sam vjerno pratila Kristinu na njenim povremenim putovanjima u Sarajevo i druge ratne zone.

Ovaj angažman pružao mi je lažni osje?aj sigurnosti i svrhu boravka u Splitu. Istovremeno me sve to gušilo toliko da sam sve poslovne i privatne veze po?ela doživljavati kao okove koje moram što prije odbaciti.

(NASTAVI?E SE…)